Edukacijom protiv govora mržnje
objavljene 2001. godine s prijevodima na četiri jezika
dipl. oecc. Ivo Giovanelli
1989. godine pao je Berlinski zid čijim je padom održavanje komunističkog sistema u Europi svedeno na minimum. Prijelaz s jednopartijskog sistema na parlamentarni preihvatile su sve europske zemlje uključujući i SSSR. Tranzicija je negdje išla lakše, a negdje teže.
Slučaj bivše Jugoslavije u odnosu na druge europske zemlje, s obzirom na specifičan položaj u jednopartijskom sistemu, imao je na prvi pogled sve šanse da se tranzicija provede na relativno jednostavan način. Na žalost u toj zemlji išlo je najteže.
Pet nacionalnosti, tri vjere, četiri jezika, pri diobi na pet država došle su do izražaja sve negativnosti prije spomenutih razlika. Umjesto mirne tranzicije nastao je rat koji je trajao 4 godine, a vjerojatno bi i danas trajao da nije bilo intervencije U.N. U toj nesreći jugoslavenskih naroda mržnja prema drugima došla je usijanja. To se donekle moglo shvatiti dok se ratovalo, ali je neshvatljivo da je mržnja ostala prisutna kada su sve nacije (njih 5) dobile svoju državu.
Lionsi su ustali u borbu protiv tog zla u Hrvatskoj već 1995. g., tj. kada je agresija na Hrvatsku prestala, ali mržnja je, na žalost, ostala. 1998. g. na Konvenciji Distrikta 126 borba protiv mržnje ušla je u program aktivnosti Distrikta 126 skupa s ostalim humanitarnim akcijama. Od tada do danas održalo se nekoliko predavanja i okruglih stolova, na kojima su ugledni stručnjaci najvišeg ranga tumačili to zlo s kulturnog, vjerskog, psihološkog i društvenog aspekta s jasnim zaključkom: borba protiv mržnje, kao jednog od limitirajućih faktora normalnog napretka, mora se intenzivno nastaviti. Analizirajući to društveno zlo lako se došlo do zaključka da to nije specifičnost prostora bivše Jugoslavije, već da je poprimilo opasne razmjere u čitavom svijetu.
Danas najveći moralni autoritet Papa Ivan Pavao II., na proslavi 10-godišnjice pada Berlinskog zida 19. studenog 1999. u Tbilisu je rekao: „Padom Berlinskog zida nestala je glavna prepreka ka globalnom napretku, toleranciji i razumijevanju među narodima“, i odmah nadodao, „..., ali ostali su mali zidovi koje treba srušiti da bi uspjeh bio potpun, a to su: korupcija, nepotizam i nadasve mržnja.“
Žalosno iskustvo koje smo doživjeli u našoj zemlji, da je mržnja danas prisutna u čitavom svijetu, a posebno potaknuti Papinom izjavom, izlazimo danas sa ovom kratkom intervencijom. Predlažemo da „borba protiv mržnje“ nađe mjesta među akcijama Lions Internationala.
prof. dr. Borben Uglešić
MRŽNJA je afektivno stanje upravljeno protiv osoba, zajednice ili socijalnih grupa – redovito motivirano nekim moralnim ili socijalnim razlogom (čime se razlikuje od antipatije). Lako se može shvatiti mržnja prema neprijatelju, izdajnicima ili moralnim delikventima – ali postoji i individualna mržnja koja izbiva iz drugih razloga kao što su na primjer strah, povrijeđenost i drugo.
Prema SPINOZI mržnja nikada ne može biti dobra!
Psihologija djetinjstva smatra da se korijeni mržnje nalaze već u malog djeteta, iako taj osjećaj nije „primarni osjećaj djeteta“, jer u djeteta na prvo mjesto dolazi osjećaj ljubavi. To vrijedi i za kasniju dob, pa je mržnja odraslog često potisnuta ljubav! Uzrečica kaže: „Ljubav je jedini spas od mržnje.“ Dijete ima potrebu da prima i pruža ljubav, a suprotni osjećaji proizlaze iz „negativnih snaga“ koje izlaze na površinu pod određenim (negativnim) društvenim i razvojnim utjecajima. Ovi osjećaji najčešće ostaju zamaskirani i na vidjelo izbivaju samo u određenim situacijama. Ovakvo ponašanje socijalna psihologija tumači nedostatkom osjećaja zajedništva. Danas su društveni odnosi toliko složeni da se može pojaviti potreba i želja za zaštitom osobnih interesa, što onda može pobuditi latentnu mržnju, nju podržavati i pojačati. To su situacije kada se – između osobnih interesa i dobra cjeline otkriva slabost prilagodbe čovjeka, nesposobnost empatijskog osjećanja, oštećenje sposobnosti shvaćanja i prihvaćanja. Ovakvi osjećaji u odraslog čovjeka mogu onda postati kronični – trajni, što je suprotno dječjoj dobi u kojoj se sve ovo brzo zaboravlja.
Mržnja u svom razvijenom obliku ima silu približno jednaku čovjekovoj snazi. Katkada se čak razvija do takvog stupnja da postaje strast, pa čovjek, nošen takvom mržnjom, mrzi aktivno i otvoreno, drugome nanosi štetu, čini ga da pati, progoni ga želeći mu propast i uništenje. Tako se stvara situacija u kojoj mržnja postaje dugotrajni pratitelj čovjekovog osjećanja, mržnja koja se otkriva u nekom afektu gnjeva ili završnom činu osvete...
Mržnju bi u „normalnih“ ljudi možda mogli shvatiti kao izraz neke ljutnje, dok jaku, strastvenu mržnju moramo smatrati patološkim fenomenom. U psihički aberiranih osoba s oštećenim višim psihičkim funkcijama, nediferenciranim moralno-etičkim zasadama, patološka – jaka mržnja može se naći i kao trajni osjećaj, uz mogućnost da iskazivanje mržnje ne bude u proporciji s jačinom provokativnih čimbenika. Ovo stvara situaciju koja tišti društvo, stvara podlogu za patnju, osjećaj prikraćenosti, nesreću i tragediju. Pojedinac nošen mržnjom ponaša se suprotno osnovnom ljudskom osjećaju, postupa grješno.
Ponašanje suprotno mržnji ugrađeno je u osnovni zakon, u Deset zapovijedi Božjih – jer iz mržnje proizlazi nepoštivanje istih i sve teškoće u životu čovjeka. Bez mržnje čovjek živi ljepše, ugodnije, zadovoljnije u osobnom i svakom drugom smislu.
Za nas koji živimo ovdje i sada, u ovom našem okruženju, postavlja se pitanje kolika je naša mržnja, da li je veća, češća, jača ili različita od mržnje u nekom drugom trajanju... Odgovor bi trebalo tražiti u povijesnim, etnološkim, kulturološkim i religijskim odrednicama, vidjeti što je s tradicijom, razvojem, shvaćanjima, jer sve ovo može izazvati mržnju.
Mrziti se može zbog porijekla, obitelji, vjere, nacionalnosti, društvenog položaja, stranačke pripadnosti, svjetonazora. Mrziti se može zbog izgleda, životne dobi, spola, zaposlenja, staleža, materijalnog statusa, pa sve do marke i boje automobila... Ovo bi trebalo proučavati. Možda je u svemu tome najgore i to što možda nismo svjesni mržnje koja živi s nama, pa je zbog toga niti ne pokušavamo analizirati.
Neki misle da je mržnja imala određenu funkciju u razvitku društva, da mržnja daje snagu, navodi na djelovanje. Neki opet kažu da postoje neke duboko ukorijenjene nepravde koje samo mržnja može uništiti. Možda je ta „pozitivna“ mržnja ponekad i potrebna. O tome, međutim, ne govorimo. Pogledajmo zato onu drugu, „pravu“ mržnju koja nastupa kao samostalna snaga i koja sama u sebi nalazi svrhu. To je mržnja koja diže čovjeka protiv čovjeka, a iza toga baca obojicu u nesreću. To je mržnja koja postaje oružje nagona za uništenje i samouništenje. Možda je najveći problem u tome što ni ne slutimo koliko mržnje ima u nekim našim zanosima, ljubavima, tradicijama. Tu leže korijeni nevidljive mržnje koja neprimjetno ulazi u sve pore čovjeka, dirigira njegovim razmišljanjem, postupcima. Ovu mržnju čovjek usmjerava na ono što mu je blizu, pa su zato objekti mržnje tu pored nas, a to onda omogućava da mržnja lako prelazi u djelo. Zato bi se trebalo posebno čuvati tog bliskog osjećaja mržnje!
Danas je nerazumijevanje koje povremeno prelazi u otvorenu mržnju postalo skoro karakteristika čovjeka. Mi imamo, međutim, i sposobnost varanja samoga sebe, pa to radimo raznim uljudnostima, ceremonijalom koji može pokriti mržnju, ali je ne uklanja, niti sprječava u rastu. Možda se u nama kriju stari nagoni i rušilački planovi koji će živjeti dok god bude ovakvog neizmijenjenog materijalnog, duhovnog i društvenog života. Zato bi trebalo mržnju proučavati i suzbijati kao neku opaku bolest. Međutim, ako se netko pokuša boriti protiv toga, on brzo odustaje, jer se možda i od njega traži da stane na jednu ili na drugu stranu, da mrzi ili bude mržen.
Za kraj, prepričajmo poruku iz natpisa koji je pronađen daleke 1692. godine u crkvi Sv. Pavla u Baltimore-u:
„... Trudite se da budete u dobrim odnosima sa svim ljudima, razvijajte snagu duha da vas zaštiti od iznenadnih nedaća, ne budite sebe sumnjama i negativnim razmišljanjima. Sačuvajte mir u svojoj duše, uložite u to sve što imate i što jeste i – budite sretni...“.
prof. dr. Borben Uglešić
SLOBODA TISKA I ODGOVORNOST ZA JAVNU RIJEČ
Govoreći o aspektima zaštite društvenog zdravlja opisali smo osjećaj uznemirenosti, ugroženosti, integriteta i psihičke stabilnosti nekorektnim ili netočnim objavljivanjem. Raspravljali smo o čovjekovim osjećajima, od osjeta, preko nagona, pa do „viših“ moralno-etičkih osjećaja koji utječu na formiranje ličnosti.
Osjećaji se šire, iskazuju se psihosomatskim odgovorom, pa mogu utjecati na funkcioniranje organa, jer nema tjelesne funkcije koja nije pod utjecajem afektivne sfere. Stres može izazvati različite produžene reakcije, neraspoloženje, depresiju. Stvara se podloga za patološke afekte, regresivno ponašanje, paranoidne ideje, antipatije, mržnju, što sve predstavlja pravu psihičku traumu. Posebno treba govoriti o strahu, intenzivnom osjećaju opasnosti praćenom tjeskobom, uz izravni utjecaj na niz tjelesnih funkcija, što može jako dugo trajati.
I na koncu sve to doživljeno se na zaboravlja, ostaju „engrami“ koji se negdje u dubini pohranjuju da bi se u nekoj situaciji priveli ponovno u sjećanje i ponovno izazvali katastrofično proživljavanje puno nelagodnih osjećaja. Zato je i naglašena potreba i obveza odmjerenog, realnog, objektivnog informiranja i pisanja, u skladu sa zakonskim propisima i etičkim normama.